Jedini smisao koji smo vidjeli, jedinu ljepotu odnosa, iskrenosti, života, vidjeli smo…

Dan kad sam je ugledao, ali ne ono površno, već baš naprotiv, kad sam tako neočekivano pogledao dubinu njenih očiju, prelijepe crte lica, i još ono nešto teško objašnjivo u njoj, što se na žalost običnim riječima ne može ni opisati, shvatio sam… Ona me nije tako reči ni pogledala, za nju sam bio samo jedan običan klijent u nizu, s obzirom na posao koji je obavljala, a tako sam želio da me primijeti… Više puta sam dolazio, vraćao se, ali svaki put bezuspješno, nije me primjećivala, djelovala je tako hladna, nedokučiva, nepristupačna, ogroman zid oko njene vanjštine se nalazio, tako vidljiv, sagrađen tako čvrsto, tako neprobojan, na prvi pogled tako lijepo sazidan… Sve moje želje i nade su bile kao čekovi bez pokrića, moja nada, moja sreća koja je tako iznenadno počela zavisiti od nje, nepoznate, sve je izgledalo tako bezizlazno. Na moju, a možda danas i njenu sreću, ipak se probudio “muškarac” u meni, osoba koja je odlučila nešto poduzeti. Previše vrijedno je izgledala, zračila, da bi se tek tako okrenuo i otišao. Osjećao bi se kao najveća kukavica, osjećao bi kao da lažem i zavaravam sam sebe, bježim od sebe samoga, bježim od svojih osjećaja, sreće, bio bi to bijeg od samog sebe koji nikuda ne bi vodio, osim vjerovatno u očaj i samoću. Obratio sam joj se, bez obzira na njenu hladnoću, ipak sam pokušao. Kako sam i pretpostavio, bila je okovana u velike zidove, bila je u nekom svom svijetu, vidljivo smatrajući da tu mora i treba biti, i kao da više nije bilo mjesta za bilo koga drugoga. Imao sam osjećaj da želi odisati srećom, sigurnošću među svojim zidovima, navodno sretna sa svime što ima. Što sam više posmatrao, nešto mi tu nije štimalo, ti njeni zidovi su mi više djelovali kao okovi, nije odisala srećom, nije imala onaj sjaj u očima, a smatrao sam da osoba kao što je ona, jednostavno taj sjaj zaslužuje i jedino je to što joj prirodno pristaje uz njeno ljupko tijelo, umiljato lice, dobru dušu… a nedostajalo je to zadovoljstvo duše, ma kako to pokušavala prekriti prelijepim osmjehom. Ali bilo je tuge iza tog osmjeha, ne znam da li su to drugi mogli vidjeti, ali ja jesam… Stupili smo u kontakt, zidovi su se polako počeli rušiti, sve karte otvarati, iskrenost i začuđujuća otvorenost je konačno izašla na vidjelo. Ma kako na prvi pogled izgledala, čim sam zavirio iza zida, nije to bila sretna i ispunjena osoba, baš kao ni ja… Što smo više razgovarali, sve smo više uviđali kako život i ne mora biti onakav kako nam se do tada činilo. Jedno drugom smo na neki neobjašnjiv način otvarali oči, skidali okove, otvarali jedan novi život, jednu novu knjigu, knjigu koju mi pišemo, a ne neku koju su nam dali na čitanje. A što je “najgore”, sve ono što je bilo iza nas, sve ono što smo nekad smatrali tako svetim, odjednom je izgubilo cjelokupnu vrijednost, ništa iza nas, prije nas, više nije imalo tu vrijednost, nije imalo smisla, čak što više… Jedini smisao koji smo vidjeli, jedinu ljepotu odnosa, iskrenosti, života, vidjeli smo jedno u drugom. Sve iza nas se srušilo kao kula od karata. Nismo čak ni bili svjesni tačnog trenutka kad se počela graditi jedna druga kula, jedna nova tvrđava, naša tvrđava… Postali smo svjesni da bez obzira na sve otežavajuće okolnosti, sirovom sudbinom, budućnost bez “nas” dvoje, nas dvoje kao jedno, ništa više ne bi imalo smisla. Ako nema “nas”, čemu onda slużi i zrak, voda, hrana.. bez nas zajedno, kao jedno, ništa drugo nema svoju pravu svrhu, smisao.. Samo zajedno činimo jedno cijelo, i samo tako dajemo svrhu svemu ostalom. Možda u ne tako ranim godinama života, ali ipak sam i ja spoznao šta znači i osjetiti pravu ljubav, istinsku. Volim je, i voljeću je sve dok u ovom mom jadnom i iscrpljenom tijelu ima i trun života, a što je najbolje u svemu tome, mislim da i ona mene voli… Nekad osjećam ogroman pritisak, čak do te mjere da mi se više ne živi, ali onda se sjetim nje, i istog trenutka shvatim da za nju vrijedi živjeti, nju vrijedi čekati. Možda ova posljedja rečenica i nema nekog posebnog smisla, ali Jajce, sa svim svojim ljepotama, u određenim okolnostima, može biti tako posebno i divno, za mene je bilo i ostalo, nezaboravno, u srcu urezan pečat do kraja života, možda “početak kraja”, a iza svakog kraja ima neki drugi početak, nadam se naš početak, i mislim da je davno počeo.

Autor: LiSac 5913

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *