Meni je, nekako, najveća tuga pomiriti se sa životom koji nije po mjeri sreće…

“Meni je, nekako, najveća tuga pomiriti se sa životom koji nije po mjeri sreće.

Nećemo ga popravljati, neka ga, dobar je kakvih ima, dobar je kakav je mogao biti, ne mogu više, nemam snage, nemam volje, ima puno gorih života, znam, pričali su mi.

Pusti.
Ajde poslušaj me, pusti.

Koliko borbi s vjetrenjačama i sa sobom moramo proći da bismo shvatili da nemamo više šta uraditi, sem pustiti da se dešava šta god već sudbina ili Bog ili babe vračare planiraju da se dešava.

Koliko iscrpljen, izbušen, istrošen, prazan, polumrtav, moraš biti da bi odustao od borbe za sreću, ma koliko godina ti bilo na papiru?!

Ne znam koliko te vozova moralo pregaziti da odustaneš od sebe.
Ne znam koliko muškaraca te moglo povrijediti da zaboraviš da bi te isto toliko njih držalo na dlanu.
Ne znam u koliko loših brakova si morala biti sporedna uloga glavne priče da bi rekla dosta je.
Ne znam gdje se izgube razlozi za prijatelje, za ispunjenost bića smijehom i uspomenema o kojima se priča svakog Božića do kraja života.

A ljudi… Bože, ljudi su otrov i lijek i melem i so.
Ako ste okruženi onima zbog kojih nevidljivo krvarite, molim vas, idite!
Život, k’o ni autobus, ne čeka nikoga.

Izađite iz zone komfora u kojem ste poput fotelje, godinama tu, toplo je i čisto, nije nešto šareno, ali navikli ste na jednolično i sivo.

Izađite i potražite sebe.

Prvi korak jeste uvijek najteži, ali ako vas u novembru čeka proljeće, onda sam sigurna da vrijedi.

Zagrlite sebe, jer samo sebe često imamo i šapnite:
“Sve će biti u redu.”

Jer hoće.
Jer mora.”
Pariška Dama

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *