Nisam ni nju poznavao, a čekao sam je…

Posjetio sam grad koji sam mislio da bar površno poznajem, sve njegove ljepote, iako svjestan toga da još gotovo ništa nisam vidio, nisam ga poznavao. Nisam ni nju poznavao, a čekao sam je ispred hotela sa momkom kojeg sam upoznao pola sata prije, tako da to i ne računam kao poznavanje. Čekali smo je, prilazila je, zračila je, znao sam da je to ona, osjetilo se to. Čekao sam je isključivo iz nekih poslovnih razloga, trebao sam je samo odvesti do čovjeka sa kojim treba sklopiti poslovni dogovor, ja sam u tom svemu bio samo lik sa ulogom portira, vozača, uglavnom ništa bitno, vrijedno spomena, ili po čemu bi me ona možda trebala zapamtiti.
Sastanak nije dugo trajao, sad sam je samo trebao vratiti do mjesta gdje je ušla u auto, ili do njene kuće, ni sam nisam znao, volio bih da vožnja što duže traje, a s druge strane sam se bojao da se neću vratiti, bojao sam se da pored nje, posebno začuđujuće, neću ni uspjeti pratiti kuda je vozim, pa kako se onda vratiti.. Shvatio sam kolika je šteta što ne poznajem tako lijep grad, a od tog dana još nekako posebno drag, zbog nje valjda.. Ona je bila sretna, taj dan je imala i neke posebne, dodatne razloge za sreću, rekla mi je, baš taj dan je diplomirala, pa pomislih, kako dobar dan da je upoznam, kao da sam sam birao. Zbog mog nepoznavanja grada, ipak smo odlučili da ću je ostaviti na mjesto, ne baš tako daleko, kako bih se lako znao vratiti nazad. Kako sada tu odluku smatram pogrešnom, krivim sebe što nisam išao dalje, snašao bih se ja nekako, a mogao sam je još tada bolje upoznati. Iskreno, pitao sam se zašto bi ona mene uopće željela bolje upoznati, mene, običnog vozača, ne tako bitnog lika u toj cijeloj priči, toga dana. Na moje iznenađenje ona je, reklo bi se za stranca, ipak dosta otvoreno pričala. Možda se i bojala da će mi zvučati dosadno, ali naprotiv, ja sam upijao svaku njenu riječ, upijao sam njen život, prošli, sadašnji, budući, jer upravo je o tome pričala. Bila je otvorena, iskrena, toliko toga bi rekla činilo mi se, ali je i ona bila svjesna da baš i nemamo puno vremena, nažalost. Ne može se život ispričati u par rečenica, ali mi je bilo drago što bar pokušava. Glavnu poentu svog trenutnog života mi je ipak uspjela ispričati, a neke stvari su se govorile same, reklo bi se, onako između redova. Dosta je zbunjena bila, a ipak sretna, isprepleteni osjećaji su iz nje zračili. Bila je na velikoj životnoj raskrsnici, trebala je da izabere put, već ga je možda bila i izabrala, ali se osjećala i doza straha, nesigurnosti, radosti, ushićenosti. Do tog dana nisam znao da svi ovi osjećaji uopšte mogu biti u jednoj osobi, istodobno, ali u njoj su nekako bile.. Puno nedorečenog je ostalo, bila je to neka čudna hemija, a što je još čudnije, i danas dan je osjećam.. Kasnije sam joj pisao, otkrio svoj život, rekao i priznao joj stvari koje prije nikad nikome nisam, nikome nisam tako vjerovao, i mislim da nikad i neću nekome tako vjerovati, na taj način osjećati nekoga, kao nju..
Na jedan smo se način, možda i malo nerazumljiv, jako povezali, nastala je vrpca koja nas povezuje, a bili smo svjesni toga da tu vrpcu samo ja i ona osjetimo, samo ja i ona vidimo, a i zbog svih okolnosti u našim životima, dobro je što tu vrpcu niko nikada nije mogao vidjeti, pa rekao bih sada, i da će uvijek biti tako. Ma gdje god ona sada bila, vrpca je čvrsta, nije nikada pukla, i nekako smo se, usudio bih se reći, za cijeli život povezali..
Kad smo se još jednom vidjeli, posljednji put, opet povodom nekog poslovnog razloga, ali ipak drugačije, imali smo vremena popiti kafu, malo duže popričati, zapaliti par cigara, a kako ja rijetko pušim, čak ni cigare nisam imao, srećom ona mi je dala svoje, mislim da joj je bilo drago, ugodno.. Mislim da je tada, baš za onim stolom, dobro ga se sjećam, nastao ključ našeg odnosa, i mislim da su se tada otvorila vrata, vrata koja se nikad neće zatvoriti, a možda nikad do kraja ni otvoriti, tko bi to sada znao.. Sada mi tako slatko zvuči njeno obećanje, a to je da će me jedne prilike bolje upoznati sa gradom, njenim gradom, a osjetilo se koliko puno voli svoj grad, velika je to i vrlo prepoznatljiva ljubav bila, mislim da bi svojoj ćerki koju nekad ako Bog da bude imala, trebala dati ime Una.. Ja možda nemam pravo na to, ali jako često uhvatim sebe da o njoj razmišljam, nedostaje mi razgovor sa njom, nedostaje mi to da na bilo koji način bude dio mog života.. i koliko god daleko bila, ona je za mene uvijek nekako tu, u blizini.. Možda i ja njoj nekad nedostajem, možda opet nekad budemo kafu pili, možda održi obećanje, a ja vjerujem da hoće.. a Boga molim samo jedno, da je nikad ne izgubim… Nemam je, ali je ne želim izgubiti, želim da uvijek bude tu, negdje u blizini…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *